Humanitarni rad je odraz duše i saosjećanja prema drugima. Za Dejana Adamovića, iz Sutomora, nema ljepšeg osjećaja nego pomoći drugome kada je to potrebno. Ovaj Sutomorac je krajem prošle godine počeo svoju humanitarnu misiju.
On podsjeća da smo svjedoci vremena velike ekonomske krize i nemaštine. Zbog teških uslova, mnoge porodice i pojedinci našli su se u bezizlaznoj situaciji, a neki od njih su primorani da žive u nehumanim uslovima.
– Moja supruga i ja ćemo nastaviti sa humanim djelima koliko je to u našoj moći. Shvatili smo da čovjek može mnogo samo ako želi. Imamo velikih ideja za projekte u Baru, Sutomoru, a neke i za Podgoricu. Kako moja supruga i ja volimo da kažemo, iako nije bilo lako to reći: „Život nije cilj, već putovanje do cilja”, a mi smo naše ciljeve ostvarili i nastavljamo sa humanim radom, za koji smatramo da je nešto najljepše što se može raditi na svijetu. A nagrada za nas je osmijeh iznenađenja onih ljudi kojima smo pomogli – kaže Adamović.
On otkriva da je prije šest mjeseci shvatio da novac nije suština. Treba zapravo samo dobre volje za dobra djela.
– Brojni prijatelji, poslovni saradnici bi pomogli u realizaciji humanitarnih akcija i na taj način bi se ostvarivao postepeno moj životni san. Ne mora čovjek da bude rođeni humanitarac, već se to vremenom uči. Mislim da svaki čovjek, bez obzira gdje je rođen i gdje je odrastao, može da postane humanitarac. To je nešto što se donosi iz kuće, što zavisi od vaspitanja, taj odnos koji se gradi prema drugima – kaže Adamović.
Njegova prva ideja je ostvarena tako što je pomogao stanarima zgrade „Lekić” u Sutomoru, koji godinama imaju problem sa električnim instalacijama.
– Stupio sam u kontakt sa Cedisom i uz veliku pomoć Save Ostojić u roku od sedam dana bio je riješen problem koji je bio nerješiv 20 godina. Promijenjene su sve strujne instalacije, brojila, tako da sada stanari nemaju više problem sa strujom, iskakanjem osigurača, zapaljivanjem itd. Ovaj uspjeh mi je dokazao da nije sve u novcu, i natjerao me je da nastavim dalje – kaže Dejan. Njegova humana djela ovdje tek počinju.
Adamović je rođeni Beograđanin. Nakon dvije godine bez posla u svom rodnom gradu, jula 2012. godine, sa dugom od 5.000 eura, odlučio je da se upusti u veliki izazov, da napusti sve i krene u Crnu Goru.
– Došao sam u prelijepi Bar, zaposlio se u „Oktopusu” d.o.o., gdje sam radio kao menadžer prodaje za Bar i Podgoricu. Kroz posao sam stekao veliki krug prijatelja, napravio jake poslovne poteze, što me je dovelo do novih kontakata, dobrih finansijskih prihoda, uspio sam da vratim dugove i svoj život započnem ispočetka, kao podstanar u ovom gradu. Za vlasnike firme „Oktopus”, kod kojih sam počeo da radim u Crnoj Gori, imam samo riječi hvale – kaže Dejan, naglašavajući da mu se u ovoj firmi u januaru 2013. dogodila „sudbina”.
– Upoznao sam današnju suprugu Ivanu Nikaljević, sada Adamović, sa kojom danas imam dvoje divne djece, djevojčicu i dječaka. Zbog svega toga firmu „Oktopus”, kao i Crnu Goru, doživljavam još emotivnije, iako ni ranije Crnu Goru i Srbiju nikada nisam razdvajao – priča naš sagovornik.
Kako kaže, kasnije je prešao da radi za kompaniju „Tikkurila” („Zorka” Šabac), kao menadžer prodaje za Crnu Goru.
– Nije bilo lako živjeti kao podstanar, sa malom bebom i trudnom ženom. Kolika god da je bila plata nije bila dovoljna. Tokom rada stekao sam ne veliki, već ogroman krug poslovnih prijatelja, poznanika, radio sa preko 150 firmi u Crnoj Gori, što me je dovelo u poziciju iskusnog i uglednog menadžera u tim krugovima. Zbog malih primanja koja nisu mogla da zadovolje osnovne uslove života, sa tada već dvije male bebe, počeo sam da tražim drugi posao i dobio ponudu da radim za kompaniju „Peštan” d.o.o. iz Aranđelovca, za koju smatram da je firma za koju se vrijedi boriti svom svojom energijom, raditi punim srcem uz obostrani interes. Naravno, to sem izazova daje još veći pritisak i odgovornost u radu. Za sada želim da vjerujem da je „Peštan” moja poslednja poslovna stanica, jer sam uvijek tražio takvu firmu i smatram da sam je pronašao – objašnjava Dejan.
– Zahvaljujući rezultatima koje sam ostvario poslednjih godina, postao sam punopravni „Član Asocijacije menadžera Crne Gore”, što za mene predstavlja čast. Nastojaću da kroz svoje vizije, ideje i životne želje pomognem radu Asocijacije i budem njihov prepoznat član. U međuvremenu, kupio sam stan u Sutomoru, potpuno ga renovirao i sada nisam više podstanar već u njemu živim sa svojom porodicom – kaže Adamović.
Kako dodaje, uvijek je imao životni san da može da pomogne drugima, da se kao donator bavi humanitarnim radom, ali je smatrao da je za to potreban novac. Danas zna da je za dobro djelo potrebno najprije čisto srce, a ne samo pun novčanik.
D.S.
„Mala sirena” u novom ruhu
Prošle nedjelje, nakon sastanka sa Gordanom Mijović, direktoricom JPU „Vukosava Ivanović Mašanović”, Adamović je dobio odobrenje da sanira fasadu na vrtiću u Sutomoru „Mala Sirena”. Objekat nije spolja krečen 11 godina.
– Odmah smo pristupili poslu. Donaciju materijala za farbanje odobrio nam je „Henkel” Srbija i „Entext” Podgorica, a izvođenje radova sam donirao lično, i posao je završen u predviđenom roku, za vikend 24. i 25. februara, tako da je vrtić „Mala Sirena” Sutomore sada u novom ruhu i ljepšeg izgleda. Za vrtić „Mala Sirena” pripremio sam još iznenađenja, koja ćemo realizovati vrlo brzo – obećao je Adamović.